Prikaz fotografija - Adriana Zaharijević

Trudno telo

Adriana Zaharijević

Zamislimo svet u kojem se nikada nije bilo trudno. Odmah recimo: jako je teško, gotovo nemoguće, zamisliti takav svet, jer je naše viđenje uslovljeno slikama tela koja se transformišu i proizvodima takvih tela, i jer je naše mišljenje o vremenu, prostoru, razvoju, životu i smrti, duboko omeđeno opipljivim i zamislivim trudnoćama. Ipak, pokušajmo da zamislimo takav svet u kojem ne raspolažemo ni slikama preobražaja ženskog tela, ni predstavama koje u trudnoću upisuju početke i krajeve koji organizuju naše shvatanje nastajanja, promene i prestajanja. Oslobođene tog znanja o trudnoći, znanja koja znamo čak i  ako nikada nismo bile/i trudne/i, čak i ako nikada nismo bile podložne iskustvu transformacije sopstvene telesnosti, lišeni smo i razumevanja širokog prostora normi koje okružuju i prodiru u trudno telo. Zamislimo da tako lišeni ili oslobođeni težine gravidnosti ili pratećih predstava o blagoslovenosti i/ili penetriranom, umnoženom telu, posmatramo seriju fotografija Drugačiji stav.

U svetu u kojem se nikada nije bilo trudno, te bi moćne, rečite fotografije bile neme, nerazumljive – ili samorazumljive – u svakom slučaju, nekomunikativne. One ne bi zbunjivale, u njima ne bi bilo zapleta, ne bi nadirale na sva naša čula, ne bi razdirale naše pojmove o mogućem, dozvoljenom, opasnom. U svetu u kojem ne postoje istorije trudnoća, istorije tumačenja sposobnosti trudnih tela, njihovih unutrašnjih ograničenja i spoljašnjih prepreka koje se normiraju društveno poželjnim ponašanjem, u takvom svetu ne bismo razumele šta nam govore ove fotografije i zbog čega je njihova poruka tako snažna.

Feministkinje su na različite načine promišljale svet trudnih tela: neke su u njemu videle prepreku za potpuno i temeljno uživanje prava koja čoveku pripadaju samo na osnovu njegove ljudskosti; druge su pak upravo u trudnoći videle distinkciju ženskosti, njen ključni potencijal. No, i jedne i druge su uračunavale istorije trudnoća koje su ženama na temelju mogućnosti njihovog tela odricale učešće u svetu pune ljudskosti, učešće u svetu u kojem se prava ne mere na temelju čudnovate sposobnosti tela da raste, da se širi, da pruža prostor (svakom) novom telu. Feministkinje su, dakle, o trudnom telu mislile uglavnom kao o posebnom telu (drugom stanju) koje se, posle relativno kratkog vremena, nadilazi, i koje stoga ne sme ostati upisano u potonje uloge koje post-trudnim ženama pripadaju. Pitanje je, međutim – i to pitanje postavlja ova izložba – kako misliti celovitost izbora u koje se upuštamo i kroz koje propuštamo sopstvena tela; kako ne misliti drugo stanje kao drugo; kako svaki put odustati od mišljenja trudnoće kao jedne u dugom, istorijski pregnantnom nizu trudnoća koje nam propisuju šta trudna tela jesu, šta mogu i zašto ne mogu sve druge stvari. One koje prikazuju fotografije Marijane Jovanović i foto studija Novi dirižabl.

IPAK

KONTAKT

IPAK.CENTAR

office@ipakcentar.org

Karađorđeva 65

11000 Belgrade

Serbia